Ambasada Bosne i Hercegovine u Pragu raspisala je prije mjesec dana konkurs za literarni rad na temu Bosne i Hercegovine, razloga zašto bi netko trebao posjetiti istu i svega onoga što Bosna i Hercegovina današnjim srednjoškolcima predstavlja. Pravo sudjelovanja imali su učenici srednjih škola Bosne i Hercegovine, a nakon više od 500 prijavljenih radova, izabrali smo najbolje koji će za nagradu, kada to sigurnosne mjere budu dozvoljavale, u augustu, kako je planirano, posjetiti Prag na pet dana.
Pobjednički radovi su:
1. Matea Zorić
„Zbrka. Nepredvidivi kontrasti različitih varijanti vrte mi se po glavi. Moje misli kadre su s
planina sići u nijeme udoline, buru zamijeniti tramuntanom, iz velebna zimzelena gorja
utočište pronaći među garigom i smiljem. Ponekad me bodu drača i kopriva, a nerijetko me
miluje miris ljubica s druge strane susjedova plota. Serija čudnih apstrakcija, priznajem. No,
jedno vjerujem. Sve što se sada gradi između moja četiri oprečna zida, što maštoviti mozak
procesuira, znam da ima izvor u onome što me okružuje. Iz mog okruženja teče inspiracija i
labirint nadobudnih misli. Iz aleje starih čempresa pokraj kameno nazidane crkve, sa širokih
zelenih pašnjaka podno nebeskih prostranstava, od divljih konja što zavrjeđuju biti u kadru
holivudskih objektiva i svih vijugavih potoka s pozadinom proljeća. No, sada sam u škripcu,
Agata, vjetar već nosa ove šture grafeme na papiru, tinta će mi uskoro izaći kao poražena
strana u dvoboju s papirom. Trudim se, ali nestaje. Željela sam ti samo dočarati kako se
osjećam zadnjih dana jer si taj odgovor tražila od mene. Upravo pratim nekog riđokosog
malca kako za ručicu vodi svoju sestru preko Latinske ćurpije. Pisat ću ti kasnije, Agata,
ostani mi zdravo i pozdravi Brno od mene.“
Tim retcima jučer sam vjernoj mi prijateljici Agati otkrila svoje čudne misaone stadije i oko
dvanaest sati, na posebno ukrašenom papiru, poslala ih put Brna u Češku. Agata je vječna
studentica medicine koju upoznah na jednom od međunarodnih kampova jer uvijek glavnu
riječ umjesto mene vodi moja majka. Ona je vješta „uvaliti me među ljude.“ I, zapravo, mama
je moj blagoslov. Sama je uzela stvar u svoje ruke i pozvala Agatu da okusi dašak Bosne i
Hercegovine. No, ta djevojka je prilično tvrdoglava i treba jako dobre argumente zašto
poduzeti neku akciju, u ovom slučaju, zašto se uputiti u nešto nepoznato, ima li benefita u
nesigurnosti daleka puta, ali puta koji bi zasigurno bio upečatljiv fragment ionako jedinstvene
biografije njezina života. Ili možda dio putopisa po uzoru na Matiju Mažuranića i njegova
„Pogleda u Bosnu“ ? Ostaje nam vidjeti.
Dva sata ujutro. Svibanj peti, 2056. Olovka, svjetiljka, komadić papira, Sarajevo i ja.
„Draga Agata, znaš, spomenula sam ti kako su sve moje odveć blesave i možda ponekad,
zabrinjavajuće emocije, zapravo produkt ljepote okoline u kojoj obitavam. Dopusti večeras,
ali samo večeras, mom egu da se malo šepiri onim što je susreo. Dobro znaš da se upravo
ova skrupulozna savjest bori s ovime „šepiri“ što ga je maločas ranije pretočila u slova, ali
pisana riječ koju ti imam sada za iznijeti, moj je poziv tebi da uroniš u dubinu svakog, pa i
pojedinog zareza. Među ovim džumbusom riječi, ne zamjeri na mojoj sintaksi i
(ne)poznavanju određenih gramatičkih pravila, pokušaj ne dijeliti glasove na zvučne i
bezzvučne, oni će sami proizvesti žamor, sami progovoriti kroz igru ushićenih zvukova, vedri
ditiramb. Jer, sve što upoznah pod pojmom „vedro“, osim ponekad vremena, tiče se Sarajeva.
Tiče se mahala koje bijahu noćna mora mojim izmorenim koljenima jer bi od vesele dječje
igre u suton bivala zapečaćena crvenim lokvicama krvi. Obožavam te sitne nepravilnosti,
ispupčene reljefe i brazde na tanašnim nogama. Ožiljci su to koji su dobiveni u europskom
Jeruzalemu i zato ih ne bih mijenjala ni za što. Iako su nastajali od nespretnih koraka prilikom
igranja „aberećke-abertude“, uvijek su ih pomilovale i očistile ruke ostalih mališana jer nismo
marili za vjerska opredjeljenja. Živjeli smo u svom etnički mješovitom Jeruzalemu, kako
rekoh, ali s neumornim žarom za pomoć jedno drugome. Ovdje, vjerujem, svako biće našega
grada ima svoga goluba s Baščaršije s kojim bi poželio „Put u središte zemlje“ kao Jules
Verne. Naše poznate osobe su sve autentične zanatlije koje se vješto brinu za očuvanje duge
povijesti na svojim djelima, svaki samostalni umjetnik koji potezima kistom i glazbom budi
usnule memoare, marljivi studenti i majstori za mirise iz kuhinje što nadražuju nepce. Milizvuci masivna zvona katedrale, perivoji gdje su na klupama urezana imena onih čija je ljubav jaka po uzoru na dva goluba, u smrt odvedena na Vrbanja mostu. Iskra ljubavi koju čuva Vječna vatra Sarajeva. Stati na otisnute stope mjesta gdje su osnovani Indexi, ispratiti noć zvukovima Bijeloga Dugmeta i Kemala Montena „Putevi me svi k tebi vode..“ I krenuti dalje.
Koračati čudesnom, ali svojom zemljom. Alisa u zemlji čudesa…
Korablja koja plovi po retrospektivi milih mi mjesta, nasukala se na tren da „bacne pogled“ na
neke od mnoštva planinskih ljepotica; Jahorinu i Bjelašnicu. Duši valja otpočeti značajniji
odmor i nedvojbeno su one mirne luke za nju. Te planine, kao brižne majke čuvaju pogled na
ovo malo biserja što nam na Zemlji pripada. No, nikad neće zamijeniti veličinu pravih
bosanskohercegovačkih majki. To su žene čije su ovozemaljske stigme ništa naspram milosti koja ih ima dočekati u životu poslije života. Žene, koje su na ponos Katarini Kosači i Divi
Grabovčevoj. Pelikani koji kidaju svoje meso da prehrane mladunčad. Njihov mir, nepresušni
je izvor dječjega povjerenja. Stolovi, koji nikad nisu prazni. Jer su očevi zaradili za pristojno
ognjište pod kojim se može ispeći topli kruh što objedinjuje obitelj. Makar su cijepali drva,
izbivali od topline vlastita doma zapevši negdje u tranzitu, kako bi mališanima omogućili
novu školsku pernicu i olovku više. Altruizam. Do kraja.
Ovdje svaka građevina priča svoju priču, a mudri starci koji imaju što naučiti svoje potomke,
to su one razrušene zgrade potpisane autogramima grafita. Jer su kušale život. Život u smrti,
a smrt je u ratu. Raskošne livade s bajkovitim vrstama cvijeća nisu preuzele vlast, naša duša
utisnuta je u jedva primjetnim tratinčicama i žabnjak ljutiću. Sve što je klesano, klesano je u
kamenu. Pa i život. Kamena je naša čeljad, Agata, pogotovo nešto južnije. Ni glad koja se
tažila sijanjem ono malo duhana u pet ujutro, ni ratna bojišta koja majkama u smrt odvedoše
one koje su devet mjeseci čuvali pod srcem, niti svjetlo sunčevo u vrelo podne lipanjskoga
dana, zvizdan u najavi, ne ugnjetava ove ljude. Kad bi Ezop pokušao izvući pouku iz basni
njihovih čvrstih života, vjeruj mi, ne bi znao odakle početi. Njihove pouke sačuvane su u
mislima ili pak u Muzeju ratnog djetinjstva. Mi smo magma koja se čuva u Vezuvu srca dok
kao buktinja ne rasplamsa svoje osjećaje i u fluidnu lavu pretoči Pompeje života koje nas
muče. Eksplozija živčanog sustava ako treba, ali davanje zadnje kapi krvi za narod. Kad god
treba. Znamo kada se držati po strani kako bi izbjegli svađe, sukobe ili tučnjave, poput fra
Petra u „Prokletoj avliji“ našega nobelovca Ive Andrića. Ne baratam dobro jezičnim
figurama, no naša vatrena krv doslovno ledi krv protivnika u žilama. Stoga smo kadri razbiti
suzdržavanje od upadanja u nevolje i krenuti po Mešinu naslovu „Derviš i smrt.“ Sve
poštujemo, ali svoje dirati ne damo. „Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i
prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva.“ („Ne biram“, Meša
Selimović). Horizont promatramo s Kupreškoga polja, zvjezdane noći u simbiozi s
Blidinjskim jezerom ozare nam dušu. Još kad bi se na to mjesto iz Skandinavije prošetala
aurora borealis, ali zasad nam nije potrebna jer smo zadovoljni i sa divotom neba kog miluju
suze svetoga Lovre. Ne treba nam Amazona da osjetimo dašak zelenila bujnoga, to možemo i
na Kravicama. Tamo se okupamo prije nego s uopće počnemo kupati. Kanda nas sa suzama
radosnicama dočeka visoki vodopad i miluje tim fraktalnim kapljicama, uvaženim
nepravilnostima burom nosanih do čupavih pletenica na kosi. Kao oči u glavi čuvamo
endemskog tritona iz Prokoškog jezera i čovječju ribicu iz podmuklih kutaka tajanstvene
špilje Vjetrenice. Dom je to svakojakih Božjih stvorova, sto osamdeset i šest životinjica koje
imaju nedaleke susjede rode i čaplje na zelenoj europskoj oazi za ptice; Hutovom blatu. Još
jedan razlog da se Jajce s punim pravom upečati sloganom „kraljevski grad“, pogoduje
činjenica da su njegovi vodopadi među dvanaest najljepših vodopada na svijetu. Sjesti u
hladovinu i uz cvrkut proljetnih ptica odmoriti dušu u Trebinju i šumama pored Tribistova
jezera, pa sam sebe upozoriti kako se ne vrijedi igrati marginama života jer će nam postati
klimavo poput mosta na Čeveljuši. Zabluda je da se Gustav Eiffel krije samo u pariškom
tornju, on je svoj trag ostavio i u Čapljini.
Uvijek mi je bila želja za hladnoga prosinca u smiraju magle sjesti uz rijeku Sanu i iz osobnih poriva uz gitaru „iščeprkati“ retke gdje ću napraviti dom novim stihovima na papiru. Možda i notnom crtovlju. Igrati se Williama Wordswortha, samo ne uz jezero.
Znaš, Agata, posebno je znati da sam ovim putanjama svo
vrijeme pod okriljem Majke Božje Širokoga Brijega ili Međugorja, znati da je fra Leo sa
šezdeset petero subraće položio sebe za očuvanje vječnih ideala. Shvatiti da dobre posuške
majke drže natalitet zemlje Hercegove, rađaju mlade inženjere i sve koji se imaju skrbiti o
zemlji. Jedinstvena povijest naroda satkana je u dubinama, krojena i ugnjetavana godinama,
duboka poput vječnog misterija jezera Krenice nadomak Gruda, pa dalje skrivana u Ravlića
pećini i Maticom nošena do Trebižata. Trebižata, koji te tajne sa sobom nosi i obalama
odgonetne tek dio, dok se ne pretoči u nabujalu Neretvu koja živahno nosa skakače s
UNESCO-va mosta. I osjeća adrenalin raftinga. Dok legende i uspomene dalje prenese, sad
odveć bespućima Jadranskoga mora. I tu nam postaju nedohvatljive. Možda dio njih
pronađemo na prekrasnom Ušću Neretve u sitnom pijesku ili školjki skrivenoj na kamenitoj
morskom jazu našega Neuma. Od mora do planine. Sve imamo. Ali, jedna rana peče moj
narod, Agata. Nemamo mladih. Naši književnici, velikani glumišta, znanstvenici, krojači,
vrsni zemljoradnici, svi oni ljudi s velikim LJ, prve korake čine u tuđoj državi. Često nas
brine nepravda, nepotizam i ekonomija. Možda je sve zbog rata, možda domaći Alkej još vodi
boj protiv tiranina Mirsila. Mogla si primijetiti da sam napisala kako sam u 2056. Nisam
pogriješila, ovo je samo moja sloboda. I nada. U neko bolje sutra, kad će mahale grijati vrući
obrazi dječjih lica u igri, kad će biti više njih, u nekom svom nepredvidivu svijetu djetinjih
maštarija. Više isprepletenih poletnih prstiju na tramvajskim stanicama u ukrcavanju za mirnu
budućnost, gdje bi se ovio stijeg na kuli mladosti, kanda ih s ljubuške kule miluje pogled
herceg Stjepana Kosače. Iznad šarenih polja još šarenijih paraglajdera letjeli bismo visoko. I
šapnuli Nebu našu želju. Večeras sam to učinila iz svoje pljesnjive, ali tople sobe. Šapnula
sam Mu samo jednu želju za svoju Bosnu i Hercegovinu. Čuo me, znam. Možda ti nisam dala
podrobnije recenzije, ali nadam se da je iz mojih fantazija isplivala realna slika ljubavi prema
mjestu u kom živim. Moja mala retrospektiva zarobljena u filmu starog fotoaparata. Po našim
ljudima spremljena tebi. Neću više duljiti, krhko je moje znanje da ti nešto pametnije kažem.
Rekao bi Cesarić „Tko zna (ah, nitko ništa ne zna). Krhko je znanje.“ („Povratak“).
Ovo je samo najezda mojih skromnih osjećaja, koji će te, baš kao što naslov Dobrišine pjesme veli „Povratak“, vratiti u sve naše zajedničke trenutke na kampu i vjetrom donijeti do tajanstvenih krila naše majke kolijevke: Bosne i Hercegovine.
Zovu me zvona sarajevske katedrale, zaista te pozdravljam. “
Do susreta,
__________________________________________________
2. Sumeja Buljugija
Zašto trebate posjetiti Bosnu i Hercegovinu
Ovdje počiva onaj što počivati neće,
Što danju i noću ase kleveće
Oko njega ni grma ni šiblja,
Tjera ih sve duša mu divlja,
Načinio zavjet sa svojim demijurgom,
Sa dragom svojom, Doroteom[1], što u Bobovcu počiva,
Na mramoru trag krvi, uklesan i biljeg.
Piše: „Ljubav, kleveta, čežnja,
Srce ostalo kraj moždanog režnja.“
Kraj bosančice kraljevski pečat,
Gospin ljiljan i nevinost zagasitoplava.
Bijeli mramor, bijelo lice, rak bez ljušture, ono što traje jošte, kameni spavač i mladi Mak. Ljubi bosančicu, ljubi mramor, ljubi usne nevine njegove. Palčevima živim svojim već bijaše prošao hiljadu puta kroz uklesane ljude, kroz ljude bez lica, stavio svoje ruke na tuđe. Iako mrtve, toliko su žive, toliko divne, željom atrahirane. Kamen je živo biće, ono u šta duša bježi da krije se od zlog demijurga pa kad ga ovaj nađe, on kraticu brzu nađe da od zla i pobjegne. Mak dan započinje kraj groba, a kraj njega i završi. Kad pisanju su ga podučili njemu svojstvena žića, on papir na mramor bi naslonio i smrt u život pretvarao. Ta, zašto da mladi mužik jutarnju rosu stećka uzdiše, zašto tek uzdahnutog smrti ga uništiše? Znaš li zašto je to tako? Želiš li taj odgovor tako silno, želiš li ga tako da svaka vena azuritnu teksturu bi poprimila kada odgovora ne bi dobila? Nećeš znati i ne dam ti da saznaš, jer raj je ovo bez primjesa pakla, a pakao je samo bez raja, a oboje opet razgovora ni porijekla nemaju. Vrištiš ti, vrišti i taj istinski lik u tebi kad logika uho mu para, a vani, iako je lijepo, nema raja. U kućama bijelim sijaset je ljudi, ali vrata tih kuća živ ugledat nećeš, nećeš dok živ se krećeš, nećeš dok u očima tuđim ne javi se plač, dok zaista ne postaneš vučedolski [2]ostatak. Lijepo je ležati kraj mramora, kraj onoga što kao duša tvoja spava, ali koliko nemira je u njemu bilo, ne znamo broj ni vidanih rana. Čvrsto stoji, diše, miriše na godine. Divni Mak, živi kamen. Tebe, svijete, neka ne zanima šta to radi dijete, koje grumen nesvjesne zemlje voli, želi svjesnom da ju učini. Organon neka bude papir, a negdje drugo neka odnesu mač. On običava biti tamo gdje stanuje vječiti plač. Sjedi kraj kamena Mak, nasloni se na njegov arhitrav i tako čitav dan piše, čitav dan živi za slovo, za slovo o mrtvom slovu. Dok zapisivao je Četvrtog jahača, dok vrijeme u suštastvo svoje on je tkao, u stećak kao u polje ga je mrtvac povukao. Nije znao ni kako ni kuda, ali izaći nije znao, jer nije bilo truda. „Zdravo budi, Mak! Budi, Mak! Budi, jer imati je bezvrijedno!“, šaptali su glasovi oko njega, najservilnije tonove ispuštajući i sputavajući ga od pomisli svake da ponovo ugleda Sunčeve zrake.
Mak opet osjeti ruku na skapuli, ovaj put veoma agresivnu. Vratila ga je u njegov svijet, svijet imanja. Dockan u noć ostao je u transu, kao da se tek rodio, no većma u neprikladnu stasu. Prožeo ga je strah, nije se usudio nikome pokloniti slovo o ovoj iluziji, ako je to zaista i bila. Radimlju je gledao samo kroz maglu. Bijeli stećci postali su bijeli prah, poput prašine koju će odnijeti vjetar i nekad nanijeti mu pred prag života tu nesretnu farsu, tu imaginarnu ruku. Sljedeće jutro je izbjegao dolazak, pa je opet izbjegao i sve tako dok se nije nabralo u prsten šest hiljada jutara. Jenjavalo je kroz godine to sjećanje, taj osjećaj straha i nelagode. Kroz život mu je to prolazilo kao luminescencija, reflektirana pojava koja brzo ode, iščezne. Nije znao ni on sam zašto ga je taj ponovni susret sa stećcima plašio, ali on ga je priželjkivao, on ga željaše iskonski. Tuđ život zamijeniti novim životom- takva mu se rodila misao. On posluša težnje svoje te se nastani tamo gdje korijeni su Vrhbosne. Bijeg od stećaka, bijeg od sebe i od onog što djetinjstvo mu je oblikovalo. On zaista dobri je Bošnjanin, a njihova težnja bijaše uvijek strahu, prkosu jednaka, a slobode željna, željna ruku svojih bez tuđe ruke. Radio je Mak u jednoj zatvorenoj zgradi, sasvim prigušenoj. Na ulasku samom osjeti se miris anilina i duhana sa svim ostalim alkaloidima koji um u vrtložnu struju spremaju. Sve je tako halapljivo, parafino, vještačko. Zalutale anakoreti bi osjetivši miris ovaj sasvim razum izgubile, sa kontemplativnim životom za vječnost se izljubile. Niz drugih indiferentnosti tinjalo je prema vještačkom životu bez ljubavi, bez bjankarije, a vječno u retini. Sasvim izgubljen, gubeći slovo o samome sebi, težio je pronalasku sebe. Dugo bi vodio dume sa jednim Jevrejinom, Sefardom, Isakom koji s njim u poslu srodan bijaše. U njemu je jedino vidio mogućnost za razgovorom, za slobodom. Ostatak plebiscita išao bi tokom beznadežne rijeke, čiji kraj je prigušeno ušće. Jedan cijeli pentekontaetije bi razgovarali o Mojsiju i njegovom putu daleko od faraona, tiranina, ugnjetavača. Prošli bi poput maratonaca kroz priče koje figurišu u Hagadi, a i čudnovatost ljudi koji su nekoć vjerovali u plodnost Venere iz Glasinca. Zemaljski muzej zaista je bio Venera njihovih tema, Venera iz koje su crpili svu plodnost tema o nauci, umjetnosti, sebi kao predstavnicima vlastitog naroda, sebi kao onih koji traže. Mak i Ruben bi tako sjedili nadomak Jevrejskog groblja, spuštali blagi pogled na Sarajevo i pili čarobnu vodu. Iako i jedan i drugi daleko od te vode su bili, tjerali su ih od nje, ipak njoj su se približili. Pokazivao bi mu Isak roditelje svoje koji u kamenu spavaju, a onda da tugu savlada i sudbu nesretnu svoju, on pažnju usmjeri ka Starom jevrejskom groblju. Ono već pocrnjelo bješe, svo poput pepela, samo što ne potone. Potonuo je, pak, spavač, a spavati je vječno. Nije bila rijetkost da se i drugi pridruže umovanju ove dvojice ljudi. Iz usta bi im tekao nekad med, nekad pelin, ali nikad se ne bi uvrijedili, ali oni sa strane koji ne razumiju sklop funkcije njihove složne, na abreakciju bi se dali, no toliko među sobom. Nema gnusnoga hihota, nema gorkoga plača, samo homerski osmijeh. Ljudi zaista trebaju sebe za druge, a ne one koji će tražiti druge za njih. Boravak na tuđoj strani se ne učini tako tuđ. Postajao je svakim novim danom sve topliji, poznatiji, komforniji. Isak je mrtav! Zašto je to tako, baš i ne umije niko reći, ali zar je vrijeme da se govori o vremenu? Čuvši vijest nesretnu ovu, Mak vrati se opet istom rovu. Osjeti ljutnju, nesreću vlastitog čuvstva, u srcu nabrana mialgija gusta. Predao se šutnji, zvuke saza pripisivao bi lutnji. Sad opet on je sam, sad opet bol je tih. Biće mu osjeti zraka nedostatak, njemu trebao je čisti zrak. On odluči povući umorno tijelo svoje, koje smrću prijatelja pogođeno je. Nije imao snage za čari nebeske, trebao mu je Stribog[3]. Sve je tako zeleno, sve je mirno, mir. Hiljadu uzvika i aveti prožimalo je dušu njegovu, umaralo ju je, htjelo ju je dokrajčiti. Sjede on na proplanak i nasloni se na kamen. Osjeti ono što osjetio je dok dijete hudo je bio. Ta, to je ruka! Povuče ga nježno, gotovo mu tepajući, zarobi u kamen. „Zašto opet ti, djetinjstvo moje? Zašto opet ti, plemstvo moje? Zašto opet želiš, plava krvi moja, od sebe da me udaljiš? Ja doista poznajem ljiljane kraljevske zlatne! Ja doista gledam i zvona dok se klate, Davidove zvijezde što se zlate i ezane što sokacima se kao vreteno razvlače! Ne želim da ljuto tijelo tvoje kameno dušu mi proguta, ja zadovoljan sam čovjek, ja sa pravoga sam puta. Ovdje čovjek čovjeka ne mrzi, ne gleda ga prijeko, a kamen želi da me ubije, zar umorstvo je to sveto? Na svako zašto, koje jasnim ti se čini, istjeraj brigu u mojoj čuvstvenoj dolini!“, izgovori Mak i ostade živ. U kamenu ukazaše mu se dva čovjeka nepoznata, a još jedan stajaše među njima, no bijahu pepeljasti, lica im se ne mogahu raspoznati. Progovori onaj među njima što najtamniji je bio: „Ustalasale pute svojim sječivom ću zatriti da nikad „zašto“ ne potražiš, bojat ćeš se i pitati. Zar i tebe nije strah ovako sa mnom razgovarati dok ti si tijelo, a ja duša samo, samo to? Skine li ti se kožni kaput, tvoja koža, dok čuješ me, a ja u nutrini sam, većma u kamenu? Da susret ti je s nama posljednji, prestat se je nadati, jer bez nas dok si, opet u tuđini ćeš plakati. Radimlje ti ne bijaše žao, bjelina što u samoći krvari, ali nekako ti načinio si da dobro djelo ti se ne umanji. Isak sad je s nama, za njega bojati se nije, no pazi se zmije što jači otrov krije.“. Gurnu ga opet ruka natrag, ali ne tako agresivno kao prvoga puta kad je samo pobjeći htio. Ovaj razgovor razbistri mu um, istovremeno mu enigmu novu stvori. Bojao se za sebe, jer samoća do ludosti je kratica.
„Tvrtko, Vi zaista niste pri sebi. Otjerali ste ga samo tako, ali zaista Bog zna da li će se više ikad na stećak nasloniti!“, reče fra Ivan Franjo Jukić, a to zaista su bile duše koje ga sebi zvaše pa ko ste vi da negirate? Tvrtko ništa ne htjede odgovoriti buntovnom franjevcu, jer zaista je po svemu pismeniji bio. „Prepao se smrti, a i to je ono što ga čovjekom čini pa ne smijete biti tako bezobzirni. Krilate riječi nisu za čovjeka živa, a ase[4] ko bivao bude, znat će šta riječi su čudne. Ne mislim samo na čudo Hvalovog zbornika[5], već na način Vaš, kralju. Vladanje mrtvoga i živoga vladara treba distancu da drži.“, dodade Husein-kapetan Gradaščević vrlo nadmeno, ali kroz smijeh. Tvrtko stade gledati obojicu gotovo spreman da ponovo umre. Nije znao šta reći, nije znao kako je to biti drug čovjeku živu. „Kad vas dvojica tako dobro znate, pošaljite poruke prikladne i dogovorite ponovni susret naš. Neka vam onaj pismeni ban[6] usluge svoje ponudi pa uputite mladog Maka, a ja idem delati ono u čemu većma sam najbolji.“, progunđa Tvrtko i napusti ih u mramornoj komori.
Mak se bijaše zatvorio u sebe, sklupčan, bez ičega na svijetu. Ležao je u Butmiru, u naselju čuvenom iz neolita. Tijelo mu je postajalo keramika, sve je tako skučeno i skromno. Zatvoren je, a linije bodu jedna drugu, krpe sebe same. Tako mi svemira, život težak je biljeg. Na srce utisne dubok žig, svako ga ima. Kad zaželiš osjetiti šta je to tmina, počne te peći, počne da gori. Tako je bolno biti dobar, tako je bolno biti dobri Bošnjanin. Boli li i tebe isti taj biljeg? Misliš li da spržit će te u hodu? To je njegov actus purus, sječivom putuje ravno u nogu, u list, gdje najslabiji i najjači si čovjek. Da bar moguće je skinuti kožu plavu ovui nabaciti crvenu onu, pa čak i crvljivu, koja mnogo trošna nije, ali od zla svakog htjet će da te krije. Vidiš li jovijanske planete, ta, nećeš biti ravan ni Mula Mahmutu[7] sa očima nebeskim svojim. Mak shvati da ostati u Vrhbosni više ne može te da bolje mu je u Stolac da se vrati. Zbog Radimlje ili zbog sebe samog- ni on znao nije. Samcijat na svijetu, ne imade nikoga ko doček svečan bi mu pripremio, jer život svoj kamenu je odredio. Azuritne oči ostale su mu na kamenom spavaču, lijepi stećak. Kako samo rezonira ta bijela boja, kako samo Sunce želi da Mak ih vidi, te stećke. Ukočio se odmah u pokretu veličanstvenom svom, nije mogao ni istočno ni zapadno, ostade mu kosmički sjever. Nosio je crne pantalone koje zrake su privlačile, a košulja mu bijela poput snijega, sva mokra, jer on od straha znojem okupan je. Niz okruglo lice liju suze krupne, a nose ilirski šljem. On plače, vrišti, pomoć traži, a nema gdje pobjeći. U koga se uzdati? Pokaži oči danu, zatvori ih u mračnu komoru opet. Noge mu zaklecaše, a jakna zagasitozelena, isprlja se gustom prašinom. Kad oči otvori, shvati da to iluzija luda bijaše. Ta, on još uvijek je u Vrhbosni, još uvijek je u Sarajevu. Čemer mu obuze žiće, a on izađe vani i sjede na pločnik. Ramena slegnuta i oči koje gledale su šupljine na užarenom betonu, negdje i koji papirić, omot za nebitne stvari, a šta je onda omot ako je služio nebitnoj stvari? Mak opet poželi da se nasloni na nešto, jer bolovi veliki mu bijahu u lumbalnom dijelu kičme. Naslonivši se, osjeti olakšanje božanstveno, kao da mu glagoljaše grozdovi po leđima, a javor po plećima. Iza njega većma bijaše Zgošćanski stećak, a ruka ga povuče opet k sebi u kamen. On udahnu kao da zaronit će u svetu vodu, a tako je zaista i bilo. Fra Ivan Franjo Jukić, u franjevačkoj odori svojoj, pomilova ga po glavi i dade mu stih kao oblog. Lijepo biće lijepome biću, a lijepo potiče samo od bića lijepoga. Husein-kapetan mu ruku pruži, a rukom drugom na Kulina velikoga pokaza. Um bosanski prozbori njemu: „Ja, ban bosanski Kulin, dajem tebi dozvolu da dušu stećka svakog otključaš! Ja, ban bosanski, Kulin poklanjam tebi duh epitafa svakoga! Ja, ban bosanski, Kulin, ne šaljem tebe u svijet, jer ovo je tvoj mikrokosmos, a ti zaista si makrokosmos! Ja, ban bosanski, Kulin, kunem se tebi da nikad usamljen bit nećeš i da svaki Bošnjanin dobri kad nasloni se na stećak, udahnut će ljiljan bosanski! Svaki čovjek koji nogom kročit ovdje bude htio, dat ću mu iz riznice svoje ono što je htio. Vi ste loza, a ja sam vaš vinogradar! Tako mi Bog pomagaj i sie sveto evanđelje.“. Ovo je ono što zaslužio si ti, mladi čovječe, a sad idi tamo gdje glas o tebi, o nama, daleko čut će se. Za te prostrana su polja sa urnama.
[1] bosanska kraljica
[2] vučedolska kultura- eneolitska kultura koja je bila prisutna u BiH
[3]slavenski bog vjetra
[4] Ovdje (Gorčin)
[5] Vjerski zbornik krstjanina Hvala napisan po naređenju Hrvoja Vukčića Hrvatinića
[6] Aluzija na Kulina, jer je on autor čuvene povelje
[7] Spominje se u Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije kao drugi Ptolomej
_______________________________________________________________________
3. Milica Borovčanin
Mac! Mac! Umiljata je. Uhranjena i lijena kakve obično bivaju mačke koje odrastaju šćućurene na tavanicama štala po planinskim bosanskohercegovačkim selima. Prede mi pod dlanom, ostavljajući sniježnobijele dlake po tkanoj ponjavi na mom krilu. S njom i počinje moja priča. Vjetar s Romanije donosi miris svježe pokošene trave i pjesmu kosaca… a možda mi se i pričinjava… I misli me vode do njega, njenog vlasnika. Nije bio odavde. Pravo da kažem i ne znam odakle je bio. Kad sam ga ja upoznala već je dobro govorio jezik, a i odomaćio se.
Sjećam se, prije četiri-pet godina; bio je novembar… Gusti crni oblaci su izranjali iznad Trebevića i u vazduhu je poigravao miris kiše. One tople, balkanske. „Čuješ“ – uvijek je tako započinjao razgovor. Mislim da mu i nije zaista bilo stalo da li ga sagovornik čuje, svakako je govorio više za sebe, nego za njega, dakle iz navike:
„Čuješ, nešto sam razmišljao. Toliko dugo sam ovdje, da se ponekad i sam zamislim odakle sam. Sve mi se čini da sam ovdje ponikao, među ovim omorikama. I sam ovako visok i tanak štrčim iz zemlje; još malo pa će se i ptice početi kačiti na mene.“
Nasmijao se, a onda je dugo kašljao. Kao da mu se cijela utroba cijepala pod udarom krupnih i toplih kapi. Onda je počelo. Iz tog isprekidanog kašlja izmiješanog sa smijehom i suzama polako je počinjala priča koja je zauvijek promijenila moj pogled na svijet koji me okružuje.
„Čuješ, bio je maj ili šta li ga već znam… Proljeće valjda. Kao da me je vasiona sa neke udaljene planete bacila na neko meni nepoznato parče zemlje. Osjećao sam se kao Mali Princ. Pao sam usred nedođije, ne znajući ni kako, ni zašto, ali sam, neobično, primijetio da to parče zemlje nije planeta poslovnih ljudi sa kravatama koji ne razgovaraju jedni sa drugima, nije ni planeta visokih solitera i nebodera koji zaklanjaju Sunce. Nije bila ni planeta na kojoj me je čekala moja ruža u staklenom zvonu. Mada, možda i jeste, samo to nisam odmah shvatio. I tako, čuješ, kao pravi Mali Princ, ne znajući šta ću i gdje ću, a ja sjednem na neko brdo i posmatram zalazak Sunca i bio sam spreman tako dvadeset dana uzastopce sjediti i gledati kako se rastopljena žuta mrlja koluta iza zelenih brda, za koja kasnije saznah da se zovi Igman.
Dakle, sjedim ja tako, kad mi prilazi neki čovjek. Po odjeći sam poznao da je seljak. Pričao mi je nešto, a ja sam samo ponavljao ‘bar dan, ‘bar dan. Samo to sam znao. Pridigne me čovjek, uzme me pod ruku i krenemo. Odveo me je pred svoju kuću. Više je to bila kolibica skrivena među četinarima, posadio me na jedan panj,a onda je neka ženica sa maramom počela da iznosi pred mene vruć hljeb i varićak kajmaka, a kasnije i šolju vruće bijele kafe od domaćeg mlijeka. Vratilo me je to u život. Osjećao sam se tako toplo, kao da je Sunce već dvadeset puta zašlo u moje srce i opet zasjalo na svodu iznad Igmana. Nisam znao kako da se zahvalim, pa sam, pomalo stidljivo, opet promucao ‘bar dan.“
Nastala je duga pauza. Opet se jako zakašljao. Vidjela sam mu suze u očima, ali sam naslućivala da to nije od kašlja. Ona je uveliko spavala i samo povremeno zamjaukala, kad je smogao snage da nastavi priču
„Prespavao sam kod tog seljaka. Zaposlio me je da mu čuvam ovce u zamjenu za hranu i konak. Već par dana sam posmatrao zalazak Sunca za igmanske obronke i zapitao sam se kako se zove ta planeta na kojoj se nađoh i zašto je Mali Princ nije opisivao u svojim putovanjima. A onda sam se sjetio. Naravno, svako blago se drži u tajnosti. Kad bi se tek tako raširio glas o blagodarnosti i ljepoti ove zemlje, onda bi svi pohitali u nju, i oni poslovni ljudi sa kravatama i podigli bi na njoj svoje solitere i nebodere i zaklonili bi njeno lijepo Sunce. Ne! To se nije smjelo dogoditi. Od tog trenutka sam se osjećao kao čuvar velike tajne o jednoj maloj zemlji na Balkanu, koja je i sama bila pomalo tajanstvena i nepoznata i silno sam se radovao što ću je u narednim godinama upoznavati dio po dio, jer već sam tada bio odlučio da ću tu i ostati, samo mi je trebalo malo vremena da to sebi priznam. U to vrijeme već sam znao nekoliko riječi i dopadale su mi se. Dopadao mi se taj neobični jezik koji se prosto topi u ustima, koji nije ni nalik nijednom drugom jeziku koji sam ranije čuo.
Počeo sam bolje da posmatram. Posmatrao sam drveće, prirodu, šume… Uvidio sam koliko je netaknuta i čista. Priroda je ovdje bila toliko jaka, skoro divlja i neukrotiva…slobodna. Tu divlju snagu planinskih rijeka dok se stropoštavaju niz strme obronke planina, ranije nisam vidio. Bili su veličanstveni! I dans su. Samo što sam danas star,a kad je čovjek i sam slab i iznemoćao, priroda mu se čini utoliko snažnija. Nikad prije nisam pio vodu koja šiklja pravo iz zemlje, jeo prezrele trešnje skidajući ih ustima sa grana, davio se vrućim mlijekom tek pomuženim iz nabreklih kravljih vimena, nikad se nisam više osjećao kao dio prirode kao tu, na tom malom i zelenom parčetu zemlje, za koje sam kasnije saznao da ga zovu Bosna. Kako sam bio ushićen kad sam čuo to ime, kao da sam saznao samo ime raja, pa sam ga izgovarao nekako svečano i sa poštovanjem.
U početku sam se pitao zašto sam svom seljaku i njegovoj ženi bio naročito zanimljiv, pa su me bez ijedne riječi, sem mog iskrivljenog i stidljivog ‘bar dan, primili pod svoj krov, ali mnogo kasnije sam razumio da su ljudi ovdje takvi. Svi. Ne pitaju te ko si, ni odakle si, ni koja te je nevolja ovamo natjerala, već te odmah nude hljebom i rakijom. Takva je Bosna. Razumio sam zašto su mi zalasci Sunca bili toliko lijepi – gledao sam ih kroz otvorena vrata, široko otvorena vrata svojih domaćina, otvorena vrata svake kuće na koja sam kasnije zakucao… i bio sam srećan. Zaista. A najviše mi se svidio čvrsti stisak težačke ruke i prijateljski pogled na izmučenom licu, dok izgovaraju „Brate“. Kako sam uživao u toj riječi!Bio sam ponosan, bila je to određena odgovornost; nositi taj svečani prefiks ispred svog imena, umjesto gospodine ili mister.
Katkad bih uveče legao na travu i posmatrao zvijezde. To malo bosanskohercegovačko selo u planini jedno je od rijetkih mjesta na Zemlji odakle se svod otvara pred tobom u svojoj punoj širini. Čuješ, nekad sam mnogo putovao. Takav mi je bio posao, ali nigdje me nisu posadili na panj ispred kolibe i nahranili vrućim hljebom. Bio sam po najboljim hotelima u Evropi, noćevao po najskupljim sobama, ali nigdje se nisam tako slatko naspavao kao na tavanici štale svog seljaka. Brata seljaka.“
Mac! Mac! Izmigoljila mi se iz krila, kao da je znala koji dio priče slijedi i svjesno je htjela da ga propusti. On se malo počešao štapom po kapi, nakrivljenoj na pola glave i zagledan u daljinu nastavio.
„Čuješ, nakon par godina sam prešao u grad, u Sarajevo. E tu bih tek imao pričati do sutra! U Sarajevu sam stanovao u jednoj od niskih kućica među zanatskim radnjama na Baščaršiji. Svakog dana sam kroz prozorčić svoje sobe posmatrao vrevu ljudi i golubova koji su se tiskali po ulicama i žuborili poput onih potoka u mojoj planini. Da, mojoj! Kad ti neko pruži dom i prijateljsku ruku, moraš ga smatrati svojim, kao što je i on tebe.
Čavrljao sam nešto sa trgovcima na tezgama sarajevskih pijaca, romorio sa golubovima na Baščaršiji, sa svakim slučajnim prolaznikom razmijenio dvije-tri riječi. Jer ovdje su ljudi takvi. Poslije posla bih išao na baklavu u jednu slastičarnu blizu mog stana i odatle bih posmatrao grupe turista kako izlaze iz dvospratnih turističkih autobusa i vrzmaju se oko bakalnica i juvelirnica, puni znatiželje. Uplašio sam se da je moja tajna odata i svaki dan sam čekao da iza ugla provire kravate sa aktovkama i unište ovo bogatstvo. Sve je to bilo bogatstvo, svaka šara na rezbarenim fildžanima, svaka boja na tkanom ćilimu, svako drvo u brdima po Trebeviću, svaki kupač na Bentbaši, svako zrne kafe, svaki golub, svaki seljak. Brat seljak. A onda sam ipak shvatio da se bogatstvo udvostručava ako se dijeli. Iznenada mi ti turisti nisu bili ni mrski ni strani. Naprotiv, da mi je neki u tom času prišao, posadio bih ga na panj ispred kolibice i zaposlio da mi čuva ovce. Tako sam se osjećao, kao jedan od vas. Jedan od nas. Srce mi se širilo dok bih gledao te ljude koji su dolazili i ispunjene duše se vraćali svojim domovima.“
Stao je. Nisam imala smjelosti da ga pitam da nastavi. Pomno sam posmatrala, kao da je to ćutanje imalo jednaku ulogu u monologu, ako ne i veću. Činilo mi se da je svakim dubokim uzdahom, dok je rukom pokrivao oči, rekao više nego stotinom riječi.
„Tada sam pronašao svoju ružu. Možda sam joj i pisao pisma, možda sam bio pravi Egziperijev dječak, samo se ne sjećam…“
Mac!mac!
„Kasnije sam obišao još neka mjesta. Svidjela mi se Posavina. Bila je nekako čedna, tiha… Kada bi se neka djevojka zvala Posavina, imala bi dugu plavu kosu, kao što su klasja pšenice; svijetao ten, kao što je snijeg na Kozari i bistre plave oči iz kojih bi tekle prozirne i biserne suze, kao što teku Sava i Vrbas. Ta bi Posavina, čuješ, imala sestru Hercegovinu; tamnog tena, kao obronci Maglića; duge zamršene kose, kao što je žbunje po hercegovačkim goletima; imala bi dva duboka ponora u plavim očima kao što su Trebišnjica i Neretva i veliko i toplo srce, kao što je Sunce kad se uzdigne i rasplamsa iznad Mostara. A njihova najstarija sestra, to ti je Bosna. Naša. U nje se kose spliću oko borova na Romaniji i teku niz leđa, kao Drina i Bosna; srce joj kuca kao kukavica na grani zlatnog bora, a duša joj je plavetna i duboka poput gorskih jezera…. Nadam se da razumiješ, plavetna poput staklenog zvona pod kojim te uvijek čeka jedan rumeni osmijeh. Moj. Naš.
Zato treba posjetiti Bosnu i Hercegovinu. Zato što je u isto vrijeme surova i snijegom okovana, poput romanijske zime; i topla i gostoprimiva kao najnježnija majka. Ko nije doživio divlju snagu prirode, treba da je doživi udišući je, pijući je, gazeći je. Ali i stisak bratskog zagrljaja i skoro neprimijetan Mona Lizin osmijeh iza izboranog i izmoždenog lica. I … u Bosni postoji nešto što ne postoji nigdje drugdje u svijetu, riječ koju rječnici evropskih jezika nisu uspjeli ukrotiti među svoje korice, a to je merak. O njemu ti ne mogu pričati, to moraš da doživiš. Jedan vaš pjesnik je jednom rekao – Prije nego što krenete da tražite sreću, provjerite, možda ste već srećni. Sreća je često mala i neupadljiva i ne vidi je svako.
I, čuješ, Bosna…Bosna ti je boje meraka. A i, samo se ovdje zna kakva je to boja kada krv sa suzom uporedo teče.“
Smijao se. Smijao se dugo i blago. I plakao. Nedjelju dana kasnije, ona je pripala meni. A on….
On je pripao nebu. Onom nebu iznad Igmana gdje se sunce koluta za zelena brda.
Zašto trebate posjetiti Bosnu i Hercegovinu?
Zato što je tamo jedan Mali Princ ostavio svoju Ružu… Njene latice su svuda, u narodu, u jeziku, u kulturi, na ulicama, u njihanju raženog klasja na romanijskom lahoru, u meni, u njemu, u njoj, …. i u svima koji na naša vrata pokucaju.
Mac! Mac!
_____________________________________________________________
4. Džan Haračić
Kad nam se majke i očevi razbole, ne napuštajmo ih. Volimo ih jer je u njima sve naše. Starci se ne ostavljaju, oni se poštuju, krhki, mehki, ali jaki u dubini duše. Odlazimo kod njih, volimo ih, baštinimo ih, čuvajmo ih, oni su nas i doveli. Mi ćemo dovoditi druge. U miru. Hoćete li imati poštovanja prema bilo kojoj staroj osobi, dopustiti da vam ispriča svoju priču, onu koju je preživjela, težeć’ i tragajuć’ za dobrotom ili ćete ih na cjedilu ostaviti?
Starac sam. Ništa mi nije sveto kao moje rođenje. Ni za godine mi se više ne zna, izlazak iz majčine utrobe jedva da pamtim. Latinski izvori, stariji od metuzalemskih priča, kažu da sam nastao „per voluntatem Dei“ (po Božijoj volji). Preblizu sam danu smrti, predaleko rođenju. Ne dam se, stare kosti me izdaju. Moja duša je ona koja vječno teče ljudskim organizmima jer materija i energija nikad ne nestaju, samo prelaze iz jednog oblika u drugi. Tješim se. Materija u kojoj je nekad moja staračka duša bivala, nije bila odviše pristojna za moje pošteno i dostojanstveno tijelo. Šta ću, čekao sam tu smrt koju opisujem samo prelaskom iz jedne energije u drugu. Dešavalo se često da se moja dobra staračka duša nalazi u energetski negativnom tijelu… Odupirao sam se kako sam mogao, a ona je uvijek pobjeđivala. Jedna od glavnih odlika moje starosti jeste upravo mudrost. Ali i inat. Inata imam i previše. Bunim se što u ovom obliku napuštam svijet i bivam opčinjen novom energijom.
Vode koje mojim starim, oronulim, ali i poštovanim, dugotrajnim organizmom teku, bujne su. Ne naređujem im ja kako će ići, same hode stazama mojim. Same biraju tokove svoje, ukazujući na to da se za moj organizam vjekov'ma zna, a da je samo duša prolazna. Previše su one žila probile da bi ih nestalo. Previše su one tokova napravile, previše su one ćelija mojih nahranile. Meni su prema jednoj vodi ime dali, kad se govorilo jezicima koje više niko ne pamti. I drevni carevi me spominjaše, prema vodi mi nadimak dadoše. Zaboravih reći ime svoje. Starac sam imena Bosna. I pored hiljadu dugih imena, dadoše mi ime Bosna koje nosim od prapovijesti. Samo ime moje inačica je zlatne sredine, te moje filozofije koje se vijekovima držim.
Nisu mi dali ime ni Sava, ni Drina, ni Ukrina, ni Vrbas niti Una, dali su mi ime Bosna. Nomen est omen – reče davni Plaut kojega se kroz već nabačenu mrenu staračku sjećam. Moje ime je znak. Govori da sam na vječnom putu između dobra i zla, na terenu zla, a opet u energiji dobra. Moje ime je sredina, zlatna inačica u kojoj je zlato prosuto, u kojoj je krv prosuta, u kojoj krv vječno cirkuliše. Moje je ime pojam dobrote, inata, prkosa i ponosa, a opet one sredine nespremne da u ičiji tok krene, one sredine koja se drži svoga toka. Dosta više o imenu mom, iako ono hiljadu i jednu stvar kaže. U mom staračkom tijelu kad u simbiozi sa dušom bude, toliko ljepote ima da se nekad sam zapitam otkud meni to pravo da uživam u silnim ljepotama, a drugima opet šteta jer i oni moje pravo ne iskorištavaju. Mada mnogi hoće i iskorištavaše, ali ja, sijedi starac, pustih sve sile da prođu, a ja ostadoh. Ostadoh sam u okrilju svoga duha i tijela, u onoj simbiozi koju Široki Platon objasni. Ostadoh sam, previše udaljen od svih, a ipak sa pretjeranim strahom od povijesti da bilo kome ljubav izrazim. Staračka sebičnost, tako to opisujem. Ostalo stoički podnosim. U meni je hiljadu zvona. Hiljadu misli za koju svaka svoj pravac ima, a svaka poštuje jedna drugu. U mojoj staračkoj glavi, stvari su tako posložene da svaka misao drugu poštuje. Sumnje u to nema, a kad se u isto vrijeme četiri moje misli pojave, svaka zvoneći na svoj način, moje uho to melodično sluša, a sluša to već hiljadama godina, i nikad da se odvikne od lijepih zvukova.
Gorštak sam. Uvijek sam tlo po kome hodim posmatrao iz daljine. Nikad mu se nisam mogao približiti toliko da se ne bih stopio sa tom ljepotom. Kroz planine koje me sačinjavaju činim jedan ciklični lanac prepoznatljiv u tako dalekom, ali, kako ja to želim, meni bliskom svijetu. Prepoznatljiv sam svugdje. Dok sam još mlad starac bio, dobre sam plodove davao. Jedna moja je otišla u Vatikan, druga u Poljskoj postade kraljicom, treća ode u daleku Mađarsku, zemlju dobrih Ugara, četvrta u Tursku, peta, šesta, sedma (…) hiljadita ode, a uvijek spremna sjećati se starca od čijeg sjemena poteče. Kako ne bi, kad su ih gorštačke planine obrazovale, hladne rijeke čuvale, a dobri plodovi kmetova održavali na životu. Svašta pamtim, pa tako i molitve drevnim bogovima, crkve izgrađene od sijena jer ljudi ne troše ovdje puno, materijalizam stavljaju u drugi plan, krštenje kraljeva velikih u crkvama, molitve u džamijama, tekije derviške, napravljene iz ljubavi i jedinstva sa kosmosom. Ovdje sve cvjeta. Ništa ne nestaje, a ja starac, nikako dementan, spreman da upamtim sva dešavanja, sve ono poštovanje koje se nalazi ovdje, u mom organizmu. Nikad ništa nisam ispustio iz zaborava, niti dao svome mozgu da to uništi. Sve one lijepe trenutke pamtim, a loše po strani ostavim. Često mi se desi i da loše zaboravim, šta ću, iako star, nekad sam nadmudren… Često puta sam „šapatom padao“. Često puta sam kosti lomio, a one su ponovo nicale, kao da ih nikad niko ne slomi. One su ponovo izrastale, kao iz dojenčeta kad prohoda. Moj starački osmijeh uvijek je pronalazio zadovoljstvo u svom bivanju. Nisam se kao drugi starci ustručavao da pomognem drugima, ne razmišljajući da li ću naštetiti sebi. Uvijek sam tako radio. Nekad bih se opeci, ali uvijek na kraju sretan zbog svog djelovanja. Altruizam teče iz mojih vena, a radost, sreća i zadovoljstvo kao izraz sveopćih primarnih emocija kod ljudi, prepoznatljivi su svugdje u svijetu. Mijenjao sam svoja odijela kroz život. Nekad sam, a nekad nametnuto, onako kako društvo to želi. Uvijek sam u svom tijelu zadržao ono što jesam, ono svoje bosansko. Uvijek sam zadržao svoj jezik starački, svoj identitet, svoje područje života. Nisam dao da me otjeraju. Ljepote koje su u meni i van mene nisu mi to dopuštale.
Tjeraju me da umrem, a ja umrijeti nikad neću. Stećak na kojem me zacrtaše, vječno stoji. Ja ruku uspravno dižem, sve vas pozdravljam. U miru. Nikom u rat ići ne dam. Sablje ne držim. Svilen gajtan nemam. Nijedan rat nijednu majku nije nasmijao. Stojim, šutim, a puno toga govorim. U zemlji koju imam, jezikom koji imam, ja na stećku stojim, tisuć’ poruka šaljem. Uspravno stojim. Ne klečim ni pred kim. Ne molim nikoga. Sužanj nisam. Tako me je i Krleža opisao. Evropa neka oprosti što ona nema gorštake kao što sam ja na svojim spomenicima kulture. Stećak stoji, ja stojim, moja duša putuje. Vječno. Kamen je dio nežive prirode. Njega se ne može uništiti. U tome je duboka filozofija. U mene se udubiti treba, ne shvata se olako. Starci su jako teški. Niko sa njima ne voli raspravljati, a još manje vrijeme provoditi. Ipak, kroz njih je hiljadu kopalja prošlo, a oni su oličenje dobrote. Nas su na svijet donijeli.
Ja kao oronuli starac, nisam potreban više nikome. Moja ideologija ostaje. Moji zapisi ostaju. Ono ko sam i šta sam, vječno će biti upamćeno. Moja duša će kružiti svijetom, ljepote će vječno biti. Rijeke zatrpati ne možete. Gorostasne planine veće su od ljudskih prohtjeva. Ceste koje su izgradili Iliri, pa Rimljani, pa Slaveni, vječno će ostati cestama dok ih samo dragi Bog ne uništi. Mene se treba gledati kao ljepotu, jer ja to i pružam. U meni se treba uživati, a ne biti zavisan što neko drugi to nema. Ja sam oličenje dobrote, ja sam inatlija, ja sam spoj rijeka i planina, toliko hladan, a opet toliko ispunjen ljubavlju. Ja sam iznjedrio mnoge genijalce, iz mene su potekli mnogi svijetu korisni. Ja sam simbioza sveopćeg dobra koje u ovom svijetu treba biti. Ja sam zajednica stotine različitih vrsta, populacija spremne da žive na svom prostoru bez da ih iko ne dira. Ja sam oličenje slobode koju mi niko ne može uskratiti, a u kojoj bi svako uživao, ja sam DID BOSANSKI.
_____________________________________________________
5. Benjamin Šačić
Godina je 1998. i uskoro će pune tri godine kako je završio rat u Bosni i Hercegovini, porušena zemlja nanovo se izgrađuje i u opustjele gradove vraćaju se ljudi i porodice. Boreći se sa neimaštinom stanovništva, socijalnom nepravdom i zulumom ratnih profitera, ljudi na pozicijama suočeni su sa još jednim teškim zadatkom: namamiti strance da posjete Bosnu i Hercegovinu. Turisti ne pokazuju naročitu želju da dođu u zemlju srušenu u ratu i da posjećuju olimpijske planine pune skrivenih mina, zemlja u kojoj se prestalo pucati prije tri godine i dalje je crna tačka na mapi, smjer u kojem nijedan put izvana ne vodi. Sa silnom potrebom za prihodima od turizma kojem se ne nazire oživljenje i za vraćanjem Bosne u civilizirani svijet, a u nedostatku drugog rješenja, ministarstvo je sastavilo vijeće mudrih i povezanih ljudi čiji je jedini zadatak osmišljanje načina na koji bi se turisti privukli u Bosnu i Hercegovinu. Na čelu vijeća bio je Emir Redžo, prijeratni profesor jezika, koji se u ratu proslavio svjetlucavim umom koji nalazi izlaze u bezizlaznim situacijama. Poslije prvog sastanka vijeća, Redžo je izašao potišten, nikakvo rješenje se nije naziralo, rasuta dijaspora nije mogla biti od naročite pomoći, a bilo kakvi međunarodni diplomatski potezi koji bi vlada mogla povući nisu mogli da utiču na turiste i njihovu promjenu putnih planova za tekuću godinu. Ipak, Emir je imao neke zamisli oko projekata koji bi mogli privući ljude izvana, ali za to mu je trebala pomoć nekoga izvana, nekoga ko se u tuđoj zemlji cijeni i poštuje. On je znao da postoji neko tačno takav, ali nije se osjećao ugodno pri pomisli da ga zove. Naravno, mislio je na svog rođenog brata, Ismeta, koji je predavao na uglednom bečkom fakultetu još od prvih godina rata, kad je izbjegao tamo i ostao do danas. Ismet je bio čudan i svojeglav čovjek, nije otišao iz straha, otišao je iz čistog prkosa i bijesa prema svima, optuživao je zajednicu oko sebe za rušenje života koji je živio bezbrižno i sretno u Sarajevu, dao je svima do znanja da odlazi zauvijek u Beč, tamo gdje je davno završio studije, gdje će izgraditi novi život. Kad je rat završio, zvali su ga često, svaki put je poklapao slušalicu ili galamio i psovao, bijes ga i dalje nije popuštao, nikakvo vraćanje u, nekad divnu i sretnu zemlju, a sada gomilu uglja, nije dolazilo u obzir. Emir je znao da on može biti velika pomoć u promociji projekata koje ima na umu zbog svoje pozicije na Bečkom sveučilištu, pa ga je to veče, kad je došao kući, ipak nazvao. Kao što je i očekivao, Ismet je odgovorio da ga nikakva promocija „enklave primitivaca“ ne zanima i da ne želi u tome da učestvuje. Poziv koji je to veče primio od brata iz Sarajeva duboko ga je potresao, nije shvatao kad će ga ostaviti na miru, nije mogao da podnese da neko uporno pokušava da poveže konce koji ga vežu za prošlost, konce koje je on pokidao onda kad je otišao zauvijek. Ipak, kao što to uvijek biva, odbiti nešto pred drugima rijetko znači i odbiti misao iz uma i želju iz srca, pa je Ismet, kad je legao u krevet, nevoljko počeo da razmišlja o zavičaju. Plutajući kroz uspomene, sjetio se jedne stare priče koju je slušao od jednog drugog izbjeglice, malo starijeg od njega, skriven pod sjedištem kombija koji je švercao izbjeglice iz Bosne preko austrijske granice.
- osmanska vojska je skršena pred Bečom, hiljade vojnika iz svih dijelova casrtva ostalo je licem u blatu, a oni rijetki preživjeli raspršili su se u brda. U takvim situacijama, oni koji su ostali sami i ranjeni, nisu razmišljali o carstvu, sultanu i bitkama, razmišljali su o svojim domovima, o slatkim mirisima djetinjstva i o licima koja su voljeli, a koja vjerovatno nikad više neće vidjeti. Tako je bilo i Đuzelagi Krajišniku. Đuzelaga je bio jedan od mnogih Bosanaca koji su ratovali za sultana, daleko od zavičaja i porodice. Ranjen ispod ramena, on je dugo lutao po graničnim divljinama središnje Evrope, pusto maštajući o rodnom kraju i o, toliko dugo potisnutim a sada, u blizini samrtnog časa tako živim, slikama Cazinske krajine i svoje stare kuće. Pronašli su ga nomadi bez domovine i korijena koji su lutali nenastanjenim područjima, previli su ga i poveli ga sa sobom prema jugu, prema granicama carstva i prema Bosni, kuda su i sami krenuli. Nošen na nosilima, Đuzelaga je sve više osjećao težinu rane i postajalo mu je sve jasnije da gubi razum. Uspomene iz djetinjstva postale su čeznutljive halucinacije, a duge dane putovanja je provodio pripovijedajući o svom rodnom mjestu nomadima, koji su ga slušali i uživali u onome što je govorio. Pričao im je o zelenim brdima i bistrim rijekama Cazinske krajine, o veselim seljacima koje ne zanimaju ratovi i osvajanja, o toplim proljećima koje je proveo kao dijete u svome selu, slušajući majku kako pjeva stare narodne pjesme dok čeka oca da se vrati sa njive. Pričao im je o svojoj braći i sestrama, od kojih su neki kasnije umrli od groznice, a neki uzeti u janjičare, poput njega. Pričao im je o ranim zorama i tihim noćima bosanskih šuma i o ukusnoj hrani čiji se miris čitav dan širi po kući, zaglušenoj od glasnog smijeha. Ali, najviše im je pričao o mirisu pokislog behara. Bijeli behar na voćkama oko kuće bio je nasljepši proljetni prizor u selu, a nježne majske kiše bi se preko noći pobrinule da sutradan, u rano jutro, miris pokislog behara uđe u Đuzelaginu sobu kroz prozor i opije ga nečim neizrecivim, nekom čistoćom i bistrinom karakterističnim za mirna i osamljena mjesta. Kad bi ga takav miris probudio, uvijek je volio otrčati u njivu i hodati ispod probeharalog drveća i mirisati kišu sa bijelih cvjetova. U takvim situacijama, kad se bistrina uma počne gubiti i kada čovjek osjeti da se približava kraju, uvijek se hvata za sitnice, zaboravi carske pohvale i hareme lijepih robinja, razmišlja o onim najsitnijim preživjelim tračcima bezbrižne prošlosti, o mirisima, bojama i zvukovima koje je nekad davno sakrio u najdublji dio duše kako bi ih sačuvao, pa ih slučajno tamo i zaboravio, gdje su ostali da čekaju te posljednje momente koji rađaju očajnička hvatanja za svjedoke prošlosti, sačuvane u čulima. Tako se Đuzelagi u nosnicama odjednom javio taj miris pokislog behara, za koji se uhvatio kao davljenik za čun i odbijao da ga pusti sve do samog kraja. Postao je mahnito nostalgičan, u njemu se odjednom javila želja da mora vidjeti svoj rodni kraj još jednom prije smrti, počeo je pričati samo o tome, nomadima je opisivao šta ga tamo čeka i molio ih da požure, nije htio umrijeti bez da još jednom pogleda široka zelena prostranstva i čuje žubor rijeke u kojoj se kao dijete kupao. Svakim danom je bio sve bliže i veselio se kao malo dijete, osjećao je miris Bosne iz daljine. Ipak, nakon mnogo dugih dana putovanja i pripovijedanja, Đuzelaga je umro od posljedica rane, u neposrednoj blizini svog zavičaja, prije nego što ga je uspio vidjeti posljednji put. No, pod snažnim dojmom njegovih priča, skoro slijepo zaljubljeni u ljepote za koje su čuli od Đuzelage, nekoliko nomada je donijelo njegovo tijelo u njegovo rodno selo, tamo ga sahranilo, te ostalo da živi tamo sve do smrti. Jedan od njih je i ispričao ovu priču, koja je negdje zapisana i prenošena u selima i gradovima duž Cazinske krajine.
Kad god bi razmišljao o ovoj priči, Ismet nikad nije mogao da se tačno sjeti riječi koje je koristio Đuzelaga u posljednjem danu svog života kad je, pred samim licem smrti, održao pred nomadima jedan završni monolog u kojem je izrekao posljednje misli koje su mu ležale na srcu, neposredno prije nego je izdahnuo. Izbjeglica koji mu je pričao ovu priču tačno mu je ispričao taj monolog od riječi do riječi, ali on ga nije zapamtio, propustio ga je jer je u tom času bio zamišljen oko onog što je čuo ranije, nije mu bila jasna janjičareva djetinjasta opsesivna potreba da se vrati u zavičaj, a u situaciji u kojoj se on tada nalazio, takvi patetični izljevi nostalgije prema domovini su ga malo i nervirali. Zbog razmišljanja o tome, prepričavanje aginih riječi čuo je samo djelomično, nije ih dobro zapamtio i nije mogao da usredotoči misli da sluša. Kasnije, kad god bi se prisjećao te priče, kajao se zbog toga i često je priželjkivao da se sjeti tog dijela pripovijesti. Zapletenom u ovakve misli, i dalje mu se znalo dešavati da ga iz polusna prene neki davni zvuk granate ili fijuk metka koji je postojao samo u njegovoj glavi, ili da mu pred očima zasvijetle svjetla smrdljivih kombija u kojima je satima ležao sklupčan. Kad bi mu se desilo da oživi jednu od tih slika, skakao je iz kreveta i palio cigaru, puštajući mislima da se slegnu, kako bi iz drugog pokušaja uspio zaspati. Tako je živio već godinama.
Sutradan je izašao iz zgrade Sveučilišta paleći cigaru i razmišljajući o uspjehu radnog dana. Upravo je predavao o Geteu najobećavajućim mladim studentima Austrije i bio je zadovoljan sobom i njima, uživao je u svome sadašnjem životu i nije osjećao nikakvu potrebu da se više i na koji način vraća u prošlost. Odjednom ga presječe strašna bol u grudima i grubi i bolni kašalj. Uhvatio se za drvo u parku i pokrio rukom usta, grčeći se od bolova. Pogledao je na ruku: iskašljao je krv. Bio je to već četvrti put ovaj mjesec, ali gore nego dosad. Kasnije tog dana otišao je u bolnicu na pregled. Saznao je da ima rak pluća u već poodmakloj fazi. Ostalo mu je još nekoliko mjeseci života, ne više. Tu noć se vratio kući kasno, sjeo na stolicu u radnoj sobi i dugo razmišljao. Nije očekivao da će tako rano umrijeti, a opet, ko god bilo kad sazna da će umrijeti, osjeća da je rano. Razmišljao je o svom odrastanju u Sarajevu u staroj kući sa roditeljima i bratom i o svom djetinjstvu. Razmišljao je o drugovima iz mahale i o veselom žamoru djece u školskom dvorištu, o lopti i tučama, o nekom životu koji je napustio, a koji mu sada vraća, napuštajući njega. Odjednom, sjetio se mirisa pokislog behara u njegovom vrtu na Višnjiku, sjetio se nježnih proljetnih kiša zbog kojih se trčao uzbrdo iz škole, kako ne bi pokisao. Onako zadihan, ulazeći u dvorište, uvijek bi osjetio miris behara pod kišom kako se širi sparnim zrakom, pa bi stao tamo na kišu i mirisao, dok bi ga majka zvala iz kuće, galameći na njega što stoji i kisne. Kad je počeo rat, granata je pala na njegovu kuću i ubila mu roditelje, a brat Emir je otišao u vojsku već prvog dana. On nije mogao, stajao je u porušenom dvorištu i gledao izgorene voćke, bio je kasni april i drveće je sada trebalo da probehara, a umjesto toga ono je smrdilo na palež i dimilo se visoko iznad Višnjika. Nije se trudio da ikome objašnjava stanje svoje duše, strpao je nekoliko knjiga i violinu u torbu i otišao, ostavljajući iza sebe čitav jedan život, jednostavno nije mogao ostati tu i posmatrati kako ono što mu je dotad značilo sve nestaje u oblaku dima i kako ljudi koje voli umiru. Odlučio je da će njegova mladost ostati živa, da neće dati nikome da je ubije i da će je on sačuvati u svojim uspomenama, neće gledati kako nestaje. Otišao je bijesan na sve, bijesan na ljude koji odlučuju, na zemlju koja gori, na žrtve poput njega samog, bijesan na sve što je bilo dio te crne rupe koja je gutala čitav jedan mali svemir u kojem je rođeno i živjelo sve što je on ikad poznavao. Kad se dočepao Austrije i kada je, zahvaljujući svom obrazovanju, tamo dobio cijenjeno ime i dobar posao, godinama nije razmišljao o ratu i Bosni, nije primao nikakve vijesti, ugušio je svaku emociju i svaku ljubav koju je imao prema bilo čemu što je tamo ostavio. Sada, nakon šest dugih godina, prvi put je osjetio da ne može da se bori protiv sjećanja. Suočen sa smrću, misli su mu počele nezaustavljivo da lete prema zavičaju, prema roditeljima i bratu, prema dvorištu na Višnjiku, prema čaršiji i kačenju na tramvaj, prema mirisu kiše na bijelom beharu. Izvadio je violinu koja je godinama skupljala prašinu i zasvirao na njoj, pokušavajući da smiri emocije, koje je osjećao kako nadiru u količinama većim nego što može podnijeti. Zaplakao je i plakao je dugo, žaleći za svojom mladosti i svojom zemljom, svojom porodicom i svojim prijateljima, za svojim gradom i mirisom behara u proljeće. Tu noć je proveo u borbi sa sobom.
Kad je sutradan ušao u sveučilišnu salu, tamo su ga čekali studenti na svojim mjestima, iščekivajući nastavak predavanja koje su slušali zadnjih dana. Ismet Redžo je hodao polako i u tišini, bio je duboko u mislima. Kratko je odmjerio studente koji su sjedili u iščekivanju, pa skrenu pogled na veliku tablu na kojoj su i dalje stajale zapisane teze od jučerašnjeg predavanja, u kojim su bile naširoko objašnjene fraze iz Geteovog Fausta. Prelazeći pogledom peko table, oči su mu zastale na jednoj rečenici: „Čovjek čezne za potocima života, ah, i za izvorom života“. Uzdahnuo je i okrenuo se studentima, čije su mlade oči bile uprte u njega. Najzad progovori: „Danas nećemo pričati o Faustu.“ Bacio je fasciklu sa bilješkama na sto i naslonio se na njega, nije znao kako da započne priču o onome što mu se motalo po glavi i što je čvrsto odlučio. Razmišljao je o pozivu koji je primio od Emira, o molbi koju mu je brat uputio, te je razmišljao o projektima čije mu je potankosti ovaj objasnio unatoč njegovom izričitom odbijanju, pod onom rečenicom vječitog ublaživanja niječnog odgovora i stvaranja rezerve istom: „Ako se predomisliš…“ Ne, neće se predomisliti, neće da priča ni o kakvim projektima, to ovim mladim ljudima ništa ne znači. Stajući tako i razmišljajući o bratu koji trenutno sjedi u Sarajevu i razbija glavu pitanjem kako doprijeti do onih istih ljudi koji upravo sada sjede pred njim i pažljivo slušaju šta će reći, Ismet odjednom osjeti snažan talas sjećanja: odjednom se sjetio onog blijedog mjesta u priči o Đuzelagi Krajišniku, riječi koje je čuo od izbjeglice u kombiju naglo su mu se vratile svom svojom jačinom i značenjem, sjetio se svega. Otvorio je usta i počeo da drži predavanje studentima, izgovarajući tačne riječi Đuzelagine, iste one koje je on prije tri vijeka pričao nomadima u zadnjim satima svog života:
„Želim da svi zamislite jedan komad zemlje, nedovoljno velik da bi bio carstvo, a nedovoljno sitan da bi bio provincija. Zamislite da je taj komad zemlje okružen carevima i silama, vojskama i ratovima, snažnim imenima i šarenim zastavama. Ljudi rođeni u toj zemlji stalno odlaze u bijeli svijet i velike gradove vani, gdje postižu važne stvari, većina ih se nikad ne vrati nazad, a oni koji se vrate, sa sobom donesu nešto tuđe, zadah nečeg novog. Sad svi zamislite careve i vojske izvana koji su, jasno primijetivši tu težnju naroda za puštanjem vanjštine u svoju malu zemlju, odlučili to da iskoriste. Tako su ulazili u tu malu zemlju mirno, sakriveni iza građevina i vjere koju su donosili, a narod ih je objeručke prihvatao, uvijek kasno shvativši njihovu okupatorsku i neprijateljsku namjeru. Baleći za civilizacijom izvana, snažan i častan narod je otvarao vrata vojskama koje su dolazile da osvajaju i tako gubio svaku bitku. Ta slatka naivnost i djetinjasta ljubav i povjerenje prema svima itekako je uzimala maha i unutar same zemlje, u međusobnim odnosima samog naroda. Znajući da će se iz takve naivne prirode zasigurno izroditi osjećanje oštećenosti i žrtve, moćni ljudi su sačekali taj trenutak, pa ga iskoristili da probude želju za odmazdom i tako zavade braću i komšije. To je bila taktika koja je kroz historiju uvijek uspijevala, narod se branio oružjem do zadnjeg čovjeka, puške im nisu mogle ništa, ali su na slatke laži padali kao naivna djeca, zidovi kraljevskih gradova nisu mogli biti srušeni topovima, ali su kapije gotovo uvijek lako otvarane iznutra, iz čistog bijesa i razočarenja prema komšijama i prijateljima, o kojima su slušali laži od velikih ljudi. Tako su ubijali i sebe i njih, vođeni željom za spasom i mirom. Zamislite ljude koji su tako ginuli, da bi kasnije s veseljem dočekivali te iste ubice, samo zato da ne izdaju gostoprimstvo koje kod njih nije običaj niti tradicija, već nešto utkano u njihovoj prirodi, neka crta karaktera koju je nemoguće odstraniti ni sabljama. Jeste li zamislili?“ Nekoliko studenata klimnu glavom. Jedan prokomentarisa: „Takva zemlja s takvim narodom ne bi mogla opstati dugo.“ Redžo nije mogao sakriti osmijeh na ovu rečenicu. Odgovori studentu: „Ali, ona je opstala. Jako, jako dugo. Ta zemlja se zove Bosna i Hercegovina i to je zemlja u kojoj sam ja rođen i koju sam napustio. Ove riječi koje ste čuli nisu moje, ovo su riječi stare tristo godina, a sve i jedna je jednako istinita i jednako tačna i dan danas, tri vijeka nakon što su rečene, malo toga se promijenilo na karti zemlje, a ništa se nije promijenilo u srcima ljudi. Vama je neshvatljivo čuti da jedna takva zemlja postoji toliko dugo, a kamoli da postoji i danas, nakon bezbrojnih ratova i paleža. Vi ste rođeni i odrasli u zemlji koja je građena na umovima školovanih ljudi i pod palicama careva i prinčeva, u zemlji koja ima poštovanje čitavog svijeta, koja je slavna i gdje ljudi žive lijepo i raskošno, na čemu svaki dan radi stotinu mudrih glava u visokim i velebnim zgradama vlade. Ne možete da zamislite da postoji zemlja koja nema ništa od toga, u kojoj je sve zasnovano samo na ljubavi, gdje se prvo sadi cvijeće u ostatke zapaljene zemlje, a tek onda dižu ostaci srušenih dvoraca. Ne možete da zamislite da postoji narod koji je gažen i mrcvaren pod obrazloženjem da mu se donosi napredak iz velikih zemalja poput ove, a on i danas razbija glavu pitanjem kako da dovede i ugosti što više stranaca, samo kako bi vidjeli da ta zemlja još uvijek postoji i da se opet diže iz pepela! Dok slušate ovo, vjerovatno zamišljate tu zemlju kao neku mizernu pustinju, ni ne pomišljate da je ona jedna bogata riznice najveće rajske ljepote, da je puna bistrih zelenih rijeka koje šume drevnim tajanstvenim žuborima. Ni ne pomišljate da je puna visokih planina prekrivenih gustim šumama punim životinja i ogromnih livada išaranih mirisnim cvijećem. Planinske obronke koji okružuju zelene livade i stoljetne stijene krase stari gradovi, kameni stećci, ostaci bogate historije i svjedoci prošlosti. Bosanski gradovi i sela su tijesne mahale pune topline i prijateljstva, komšije su obaveze i gosti su svetinje, a hrana je najdivniji rezultat truda i ljubavi koju bosanske žene sade u svaki zalogaj ukusnih tradicionalnih jela. Ali vi ovo ne znate i nikad za ovo niste čuli, jer ste u vijestima godinama slušali o ratu i ubijanjima, i tako je to oduvijek bilo, ljepote koje žive skrivene u bosanskim šumama i u srcima ljudi ostajale su skrivene i potisnute pričama o krvi i siromaštvu, dok su te iste ljepote moćnici dijelili između sebe, skrivajući ih od očiju onih koji bi zbilja i mogli da ih razumiju.“ Ismet je osjetio da gubi kontrolu nad riječima i na tren mu se učini da ga studneti slušaju kao opijeni, zbog čega odjednom u srcu dobi neopisiv osjećaj iskrenosti i poriv za dijeljenjem uspomena koje je tako dugo skrivao u sebi, te se osjeti poput Đuzelage koji je na samrti pričao svojim slušateljima ispovijest svoje zemlje i poklanjao im njene tajne, kako bi im omogućio da ih i sami prožive, bar na tren. I on je sada, kao i Đuzelaga prije toliko godina, pričao kao da gubi razum od strasti, dok se u duši pokušavao pomiriti sa sigurnom smrću čije je blizine bio sve svjesniji. Studenti su ga slušali zbunjeno, profesor Redžo je bio poznat po tome što nikad nije pričao o svojoj domovini i svojoj prošlosti, te je odlučno odbijao svako pitanje oko toga, a sada je odjednom, tako naglo i iznenada, stavio sa strane i Fausta i Getea i sve o čemu je uvijek tako rado pričao i počeo da sa njima dijeli priču o svojoj zemlji, priču koja ga očigledno ispunjava i, na neki pokajničko nostalgični način, jako boli. Nastavio je: „Nedavno je u Bosni i Hercegovini završio jedan krvavi rat, rat koji je pogazio dugovjekovni bosanski suživot različitih religija, suživot koji u tolikoj mjeri ne postoji ni na jednom drugom mjestu u Evropi. Zbog političkih i vladarskih mutljaža pomoću kojih se Bosna uvijek dijelila, tri vjere u Bosni provele su sveukupno stotinu godina u sukobima, ali deset puta toliko u takvom miru i ljubavi za koje u ovom jeziku ne postoje riječi, a ta tajna ne pripada bogatim i moćnim, pripada svima koji odluče da ikada posjete tu tužnu i prelijepu zemlju, ljubav je tamo na dodir svakome i svačija duša tamo može da se opija rajom za čula. Zbog toga, bosanski suživot preživljava i nemoguće ga je srušiti ili uništiti, zajedno opstajemo i zajedno ginemo, vječno s oružjem okrenutim u pogrešnu stranu. Na taj način spašavamo dušu te zemlje i sveti amanet razumijevanja i podrške. Vječno čekajući da se predstavi svijetu, Bosna je živjela za te rijetke momente kad bi zasjala, Sarajevo bi vrvilo od mora dobrih i nasmijanih ljudi na zimskoj olimpijadi, da bi samo osam godina kasnije svi magično zaboravili na taj grad i te ljude i pustili ih da izgore u plamenu vremena koje uzima svoje i zaborava koji guta nepravedno osuđene. Ako ikad iko od vas odluči da posjeti Bosnu i Hercegovinu, ne očekujte vidjeti milionske gradove sa staklenim neboderima niti ulice okićene skupocjenim prazničnim ukrasima, ali očekujte da osjetite vječnost bosanske duše koja nije na prodaju i toplinu domaćeg stanovništva, toplinu koju svi ratovi i sva uništenja ne mogu da ohlade. Očekujte da vidite krajolike o kakvim još niste čuli i gradove koji noću svijetle svjetlom kakvo još niste vidjeli. Očekujte da čujete muziku koja grije srce i da probate hranu čiji će vam ukus dugo ostati na usnama, ali prije svega očekujte da osjetite miris proljetnog behara s kojeg se slijevaju nemirne kapi kiše, to je miris koji će vam otkriti daleke predjele vaših vlastitih duša za koje ni vi sami niste znali da postoje, da bi vas već sljedećeg trenutka ispunio snažnom nostalgijom za tim kratkim uvidom u dubine svog bića, koji je brzo prošao kroz vaša čula i isto tako brzo nestao, ostajući da živi još samo u sjećanjima. Taj miris sigurno nikada nećete zaboraviti. Ja barem nisam, a silno sam pokušavao.“
Svi studenti su ga pažljivo slušali, profesorova priča ih se dojmila na čudan način. Jedna studentica, plava djevojka koja se uvijek isticala u razgovorima i debatama, upita ga: „Ako je Vaša zemlja zaista takva, zašto se ne vratite?“ On je znao da će ga neko ovo pitati. Suho se osmijehnuo i oči mu se zacakliše: „ Zato jer sam slab. Slabi ljudi žive od sjećanja, kao što sam ja sa sobom ponio svoja, ona su me hranila i pojila sve ove godine a da je to nisam ni znao, već sam tvrdoglavo mislio da mogu bez njih. Ne mogu da se vratim u Bosnu, zato što me strah da stvari koje ja pamtim nisu više tamo, strah me da je sve drugačije i da će istina bolno otrijezniti moja sjećanja, a to je buđenje iz sna iz kojeg ne želim da se probudim. Najveće ljepote na ovom svijetu su za mene još žive u mojim sjećanjima i ne želim da ih istina rasprši, a sad mi postaje sve jasnije da je to i način na koji je moj narod uspio preživjeti toliko dugo sve što ga je napadalo i satiralo: maštali smo i pamtili, živjeli smo u onom što je bilo lijepo. Zahvaljujući toj svojoj sanjivosti i zanesenosti, ljepota je jedino što danas imamo da ponudimo svima koji dođu izvana, jer smo je sačuvali u svojim sjećanjima i srcima kroz sve ratove i stradanja. Ipak, iako je moj zavičaj sada spremniji nego ikad da ljudima koji dođu da ga vide pruži ugođaj i slike koji se ne zaboravljaju, za mene bi povratak tamo bio samo naglo buđenje iz uspomena, a za to nikad nisam imao hrabrosti. Ovako, pamtit ću samo ono lijepo, pamtit ću samo topla proljeća i slatki miris behara. Eto, zato se neću vratiti i umrijet ću samo sa uspomenama.“ Svi su ga slušali šutke, neki su gledali u pod, a neki su zurili u njega širokim zjenicama iz kojih se čitala sloboda i strastvenost mladih srca. Ismet skrenu pogled u stranu, pokupi fasciklu sa stola i reče tiho: „Slobodni ste.“ Studenti su u tišini ustali i krenuli prema izlazu, a profesor je sporo i nespretno oblačio kaput, duboko u svojim mislima. Odjednom se trže i primijeti da mu je prišla ona plava studentkinja što mu je postavila ono pitanje. „Izvolite?“ upita je. „Mislim da ću ovog proljeća posjetiti Bosnu i Hercegovinu, profesore,“ reče mu djevojka, gledajući ga nježnim plavim očima. Redžo osjeti kako ga prožima neki osjećaj koji nije osjetio dugo, dugo: bio je sretan.
Dok je koračao kroz hodnik Sveučilišta, usput je načuo razgovor trojice momaka koji su bili na njegovom predavanju: pričali su o posjeti Bosni i Hercegovini. Ismet Redžo nije mogao da vjeruje da su ga studenti stvarno slušali i razumjeli, zbunio se i pogubio, te je ubrzao korak prema izlazu, da bi u dvorištu čuo još jednog momka kojeg se sjećao s predavanja kako drži curu za ruku i nevješto joj prepričava priču koju je danas čuo od svog profesora o jednoj lijepoj i tužnoj zemlji. Slušajući kako mladić zamuckuje i griješi u prepričavanju, Ismet nije mogao da se ne nasmije, ta slika mu je bila smiješna, ali je i silno uživao u njoj.
Kad je došao kući, nazvao je brata. Činilo mu se da telefon nikad duže nije zvonio, dok je napeto čekao Emira da se javi iz Sarajeva. Napokon začu bratov glas: „Halo?“ Ismet osjeti kako mu tijelo podrhtava i kako mu glas zastaje u grlu od silne želje da kaže bratu da je bio u krivu, da je shvatio sve i da je odlučio da mu pomogne u njegovom zadatku da privuče ljude u Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju vrijedi vidjeti i ljepotu pod kojom vrijedi kleknuti. Htio je da mu ispriča sve o današnjem predavanju na fakultetu, o studentima koji su ga slušali, o plavoj djevojci koja hoće da dođe u Bosnu zbog njegovih riječi, o mladom paru koji je šetao dvorištem i razgovarao o zemlji koju nikad nisu vidjeli… ali, umjesto bilo čega od tog, prvo što je rekao u slušalicu bratu, ni on sam ne zna zašto, bilo je: „Imam rak, umrijet ću.“ Sa druge strane linije, Emir Redžo je zastao u šoku. Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine. Emir zausti da ga upita nešto oko toga ili da kaže neku riječ utjehe, ali ga Ismet prekinu, osjetio je da je dovoljno rekao o tome, pa je počeo da nadugo i naširoko prepričava bratu svoj dan sa studentima i sve što je govorio i shvatio. Emir je, sa blistavim suzama u očima, sjedio u svojoj kancelariji u Sarajevu i pažljivo slušao sve što mu je brat pričao, dok je iza njega kroz otvoren prozor ulazio miris behara, napolju su se listovi u parku zelenili i cvjetovi šarenili, djeca su se igrala, a momci i djevojke su se smijali. Počelo je proljeće.
_________________________________
6. Kanita Arnautović
Nađoh se u teškim brigama. Kako nagovoriti svakog dobronamjernika da mi dođe u posjetu? Pitala sam starije, iskusnije, poznate, priznate. Tražila savjete od čarobnjaka iz sna, molila rijeku, starog drugara, da me uputi. Raspitivala se, trgala poluprazne listove započetih pisama i na kraju svih dilema pojavi se ona. Knjiga!
Kuća mi je na obali rijeke Sane. Prozori su ispunjeni čarobnom bojom vode, a donji dio prozorskog kanta je popunjen knjigama.
Knjiga kao dobra vila za ruku me povede. Uvede me u šuškave bosanskohercegovačke stranice pa se otisnemo u avanturu. Prolijeću gradovi, naselja, rodna polja kao razglednice. Obale rijeka se uvijaju, kriju iza hridi, pa opet izranjaju. Krajiški vjetar kvasi mi kosu, pa na uši mi zviždi pjesmu slobode, a bijeli behar kiti moje obraze. Postajem golub bijeli što nebom leti i svim putnicima maše.
Iznenada spazim stare poznanike. Skender Kulenović kao dječak skita po petrovačkim kasabama. Ćopić se nageo naprijed da se pridruži Bosanskim trkačima. Hromadžić kampuje na adi, a u goste mu došli njegovi Patuljci. Šarmantni Kišević rasipa buket najljepših ruža na ušću, udvara se i Sani i Uni. Mak Dizdar zapisuje o zemlji Bosni. Broji stećke i modre rijeke. Oko Save trčkaraju svi dječaci iz Dubočca, pa utrčaše u lađu Alije Hasagića. U Travniku je prijestolje čuvenog Andrića. Još uvijek sabira bosanskohercegovačke biblioteke kao slikovnice. Sa štapom u ruci šetka se Selimović kao čovjek-Tvrđava. Stari učitelj Pandžo zvižduće sa kosovima po zelenom lugu. Na travi mu bukvar, uspomena njegovog đaka. U aleji odmara Ćatić a Bosna mu žubori. Bekrić složio Očeve kapute da utopli beskućnike. Šantić i Ćorović se sreli na Starom mostu. Uglas zapjevaše pjesmu „Ostajte ovdje“. A Kapidžić Nasiha nastavi vezati Vezene mostove. Bože, kakvo divno vrijeme mladosti, mjesto radnje i srdačni domaćini!
Stihovi kao zlatne niti po Bosni pletu mrežu dobrodošlice. A nadareni ljudi Bosne, svima su inspiracija. I tako ta Bosna izaziva stoljećima, ponire u duše velikih i običnih ljudi, i sa Istoka i sa Zapada.
Ja, svjetlobijela bosanska golubica , radoznala djevojka, spuštam se u rodnu avliju. Napušta me razigrana mašta, ali ostaje slobodan stih, zapis, priča i ostvaren cilj. Ostaju pozivi da mi se svi pridružite.
Da mi nije vjernog prijatelja knjige, ne bih otkrila adresu ni jednog pustolova, ali eto, ne izdvajam nikog. Pozivam sve! Neko će mi zaviriti u dušu. Sa mnom se radovati, čeznuti, patiti i veseliti se. Drugom darujem srce. Podijelimo snove, moju sadašnjost i moju šarenu tajnu iz djetinjstva! Sljedeći može naslikati bosanske detalje. Narednom predviđam užitak, uspjeh i sreću. Najmudriji će sa mnom sijeliti i raspravljati. Najstarijem ću otkriti karakter, čvršći od čelika. Nemojte me odbiti!
Zato pišem svima. Zaista smo iskreni prijatelji! Pretvorit ćemo sve u bijele golubove. U Bosni ste samo dijete razigrane mašte. Naučit ćete razgovarati s rijekama, pjevati sa pticama, mirisati kao poljsko cvijeće i letjeti kao vjetar.
___________________________________________________
7. Mihaela Jerkić
Tekst slijedi u img formatu:
___________________________
Osim gore navedenih, moramo spomenuti i sljedeće autore koji su se našli u finalu, i kojima je pobjeda za mrvicu izmakla – Ambasadorica Mlinarević odlučila je raditi na tome da i drugu grupu dovede u Prag u zimskom periodu, a o tome će obavjestiti na društvenim mrežama ambasade: