Dana 27.05.2020. ambasadorica Martina Mlinarević sudjelovala je u posljednjem pozdravu za proslavljenog bosanskohercegovačkog književnika Bekima Serjanovića organiziranom u Pragu od strane prevoditelja Jakuba Novosada.
Bekim Sejranović bio je norveški, bosanskohercegovački i hrvatski pisac rođen 1972. godine u Brčkom. Godine 1985. seli se u Rijeku gdje pohađa pomorsku školu i studira kroatistiku. Od 1993. godine živi u Oslu u Norveškoj gdje je na historijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovensku književnost. Sa norveškog je preveo dijela Ingvar Ambjørnsen i Frode Gryttena, a priredio je i preveo antologiju norveške kratke priče Veliki pusti krajolik. Autor je studije Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Tvoj sin Huckleberry Finn, Dnevnik jednog nomáda.
Bekim je za roman Nigdje, niotkuda 2009. god. dobio Nagradu Meša Selimović koja se dodeljuje za najbolji roman objavljen na područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Sa japanskim režiserom Mokuom Teraokim, 2011. godine kao scenarista snimio je dokumentarni film Od Tokija do Morave.
Uz rijeku Vltavu i čitanje ulomaka iz djela Bekima Serjanovića okupili su se Bosanci i Hercegovci koji žive u Češkoj Republici da bi na taj način odali počast jednom od najvećih pisaca mlađe generacije Bosne i Hercegovine.
Novinarka Sofija Kordić tom prilikom istaknula je –„ Uzdrmala me smrt Bekima Sejranovića, meni nepoznatog čovjeka, kojemu nikad nisam pogledala u oči. Olabavila je još jedan čavao iz nestabilne konstrukcije na kojoj stojimo svi mi koji ne pripadamo nigdje i koji se tražimo svugdje. Čija su krvna zrnca pogrešna, imena ili prezimena čudna. Čija su mjesta rođenja, odrastanja, školovanja pod lupom, a posebno mjesto boravka u odnosu na crtu bojišnice. Kad sam saznala da je umro, osjetila sam da mu nešto dugujem. Da mu svi, i oni koji su ga znali i mi koji smo ga samo čitali nešto dugujemo. Jer nam je dopustio da virimo kroz ključanicu i gledamo ga obnaženog kako se gubi, nestaje, kako se traži i vraća. Državama, gradovima, ženama, djeci, roditeljima, djedu i baki. I rijeci, uvijek rijeci. Njoj je, kažu oni koji ga znaju, možda jedinoj pripadao.“
Isti dan Bekim Serjanović sahranjen je u Tuzli.
